Zdravlje porodice, djece i društva i odnos prema životinjama

„Veličina nacije i njenog moralnog napretka može se mjeriti načinom na koji se tretiraju njene životinje“, poznati je Gandijev citat o čijoj istinitosti svjedoči struka koja se bavi zdravljem ljudi i zajednica. Sve više istraživanja i kliničkih dokaza u svijetu nagovještavaju da postoji veza između zlostavljanja djece i ranjivih grupa, i zlostavljanja životinja. Bolje razumijevanje ove veze može pomoći da se žrtve i među ljudima i među životinjama zaštite i da se unaprijedi njihova dobrobit. O temi veze između zdravlja porodice, posebno djece, i odnosa prema životinjama, a posebno o tome na šta roditelji treba da u ovom pitanju obrate pažnju pri odgoju djece, razgovarali smo sa psihologom i porodičnim psihoterapeutom Tanjom Tankosić. Kako protumačiti okrutnost prema životinjama i kako do ovakvog ponašanja dolazi? TT: Djeca u mlađem uzrastu su vrlo radoznala i zapravo životinju najčešće doživljavaju kao igračku, što dijelom dolazi iz toga što, nažalost, i roditelji tako malom djetetu nabavljaju životinju da bi mu bila igračka. Međutim, nije isto kada se radi o trogodišnjem djetetu koje sjedne na svog štenca jer ne zna šta radi i kada to radi neki četrnaestogodišnjak. Nasilje nad životinjama posmatramo kroz prizmu starosti djeteta koje ispoljava tu vrstu ponašanja, tako da kod djece do šeste godine starosti stručna literatura ovo ponašanje objašnjava njihovom radoznalošću i neznanjem o tome na koji način mogu povrijediti životinju. Dijete će u ovom periodu uglavnom povrijediti životinju iz radoznalosti jer smatra da je može tretirati isto kao lutku ili neku drugu igračku. Kakva je uloga roditelja u podučavanju djece o empatiji? TT: U tako ranom dobu uloga roditelja je izuzetno važna. Njihov je zadatak da nauče djecu da životinje treba poštovati, da su životinje živa bića koja osjećaju bol, hladnoću i glad, baš kao i oni. Uloga roditelja je ključna jer u trenutku kada se primijeti ta vrsta ponašanja kod djece, na roditeljima je da to prepoznaju i da dijete educiraju o tome šta znači imati životinju, kako se brinuti o njoj, kako poštovati nju i njene potrebe. Pored bezazlenih pokušaja u kojima dijete pokušava da vidi da li životinja funkcionira kao igračka, koji je mogući urok ozbiljnijeg nasilničkog odnosa prema životinjama kod starije djece? TT: Nasilničko ponašanje se kod djece često javlja kao odgovor na nasilje koje vidi ili trpi u svom najbližem okruženju. Mnoga istraživanja su pokazala izuzetno visoku korelaciju između nasilja koje dijete doživljava u kući i nasilja koje ispoljava prema životinjama. Zapravo, nasilnik ide hijerarhijski, tj. svaki nasilnik će zlostavljati slabijeg i manje moćnog od sebe. Tako će dijete, da bi se izborilo sa emocijama koje doživljava od strane nasilnika, tu vrstu ponašanja pokazivati prema slabijim od sebe, odnosno životinji. Najčešće se to ispoljava prema životinjama koje su manje, kao što su zamorci, mačići, kučići, jer to pokazuje potrebu za dominacijom i moći, upravo zato što neko drugi ima dominaciju i moć nad samim djetetom. U kojem periodu neadekvatan odnos prema životinjama prestaje biti nenamjeran i s čim se takvo ponašanje još veže? TT: Kada govorimo o predadolescentnom dobu od 6. do 12. godine, nasilje nad životinjama može prestati biti nedužno ili bezazleno i prerasti u nešto mnogo ozbiljnije. Izuzetno je velika povezanost i korelacija između nasilja nad životinjama, ranog početka uzimanja psihoaktivnih supstanci, alkohola, nasilničkog ponašanja i učlanjivanja u bande. Nasilje nad životinjama u tom periodu, i kasnije u adolescenciji, također se vrlo često dešava kao način da se djeca pokažu kao jaka i snažna pred svojim vršnjacima. Kako bi se društvo trebalo nositi sa nasiljem prema životinjama i nasiljem općenito? TT: Nasilje uvijek rađa nasilje – to nikada ne smijemo zaboraviti. Zanimljivo je da postoje osobe koje tvrde da se bave zaštitom životinja, a koji kroz jedan paradoks odgovaraju na ovu vrstu problema, i zapravo nasilje nad životinjama rješavaju nasiljem nad ljudima. Zaista treba biti oprezan, jer nasilje bilo prema životinjama bilo prema ljudima jednako je loše. U današnjem društvu postoji taj paradoks i moja je pretpostavka da će se oni koji u sebi imaju tu nasilničku crtu zbog nekog socijalno poželjnijeg ponašanja, ponašati zaštitnički prema žitovinjama ali ne toliko prema ljudima. Jedna često korištena izreka kaže da onaj koji ne voli životinje ne voli ni ljude. Kako vi na to gledate? TT: To nije neophodno istina. Jedna stvar je ne voljeti životinje, normalno je da ima ljudi koji ne uživaju u društvu životinja, kojima nije potrebno društvo životinja, ali ih nikada ne bi povrijedili. Ne voljeti je jako širok pojam. Postoje osobe koje ne vole druge ljude, ali to ne znači da će ih povrijediti. Zato je poenta u sprečavanju bilo kakvog nasilničkog ponašanja, jer sklonost prema nasilničkom ponašanju može biti ispoljena prema bilo kome. Na šta roditelji treba da obrate pažnju kako bi izbjegli pojavu ovakvog ponašanja kod svoje djece? TT: Poštovanje svih živih bića je prvo što se uči u porodici. Roditelji su ti koji od najranije dobi trebaju usaditi ovo poštovanje svojoj djeci. Jako je bitno da obrate pažnju na ponašanje svoje djece, na postupke svoje djece prema životinjama, te da svojim primjerom nauče djecu da se životinje moraju poštovati. Jako je važno da djeca od malih nogu, ako već žive okružena životinjama, uče da ih poštuju i paze. Ako već imaju kućnog ljubimca, taj kućni ljubimac treba da uživa u blagodatima života sa porodicom. Empatija, saosjećanje i poštovanje su stvari kojima trebamo učiti našu djecu kada su životinje u pitanju. Jer ono što ih naučimo u najranijoj dobi, bit će obrasci koji će se kasnije ponavljati u životu.