Milky više nikada neće biti „lutalica“
Milky je pas sa toplom, blagom naravi, beskrajno nedužan i pun povjerenja uprkos teškoćama koje je u nešto više od godinu dana svog života prošao u Potočarima gdje ga je slabog i povrijeđenog spasila predivna osoba, Amra Fazlić Begić . Njegovim brigama i nedaćama je nakon velikodušne inicijative Britanske ambasade u Sarajevu i uključivanja u Dogs Trust program, konačno došao kraj.
Kad pročitate Amrinu priču o Milkyju, biće vam teško povjerovati da ljudi zaslužuju bića kao što su psi! Pa dobro, divni ljudi ipak zaslužuju, i svaki dan iznova sa zahvalnošću uživaju u ovim plemenitim bićima koji nas toliko toga mogu naučiti o odanosti, i beskrajnoj i bezuvjetnoj ljubavi!
Amrina priča
Ne znam kako bih započela ovu priču ali svakako se desila slučajno ili možda nije, možda sam baš taj dan, baš da ga sretnem. Upravo sam završila svoj intervju za projekat "Životi iza polja smrti" priču o životu, smrti i gubitku. Inače, teško je misli skrenuti na drugu stranu. Tog dana nije bilo tako. Izlazim i ispred mene klupko. Repić maše i jedva ustaje ali ustaje. Nemam šta da mu dam ali ipak ide iza mene, sve do mog auta. Nekoliko puta pokušavam da ga sklonim s ruba ulice ali družimo se već i on odjednom legne, dalje ne može. Gledamo se i odjednom pomislim da je najbolje da ga stavim u auto i povezem sa sobom. Dođemo tako u Memorijalni i ja kolegama kažem da je to ono isto štene koje je već par dana tu. Naravno da lažem, a znaju i oni jer nam ono koje je ranije bilo tu upravo prilazi. Ali mi smo tu i ne idemo nigdje. Nahranim ga, mazimo se, a onda nam se pridruži i Mirela, pa Almasa, Džanum, Emir.... Dan po dan i on je naš. Sve veći, ljepši i ne odlazi. Ponekad dođe još neki cuko ali budu i odu. On ostaje. S proljećem raste i broj posjetitelja muzeju, pa naše magare (kako smo ga zvali) prati grupe, ponekad misli da smo u opasnosti pa hrabro laje iza nas ☺️ ali tu je i čuva svoje. Samo, nije svima drago da ih pas prati, ne voli svako Milkija (tako sam ga samo ja zvala), ponekad ga tjeraju, on se uplaši pa opet laje... Neke kolege insistiraju da ode, i razumijem ali ne dam na ulicu. Pokušavamo ga smjestiti u lokalno prihvatilište ali je puno... Pišem kome stignem, molim i.... javi se neko ko razumije kako se vole šape... i upravo zbog tog nekog Milki je danas tu gdje jeste, možda još uvijek nije sretan, možda misli da sam ga izdala, možda me i čeka. A ja, ja se nadam da je naš susret njegova šansa da živi najboljim životom kojim može... Gdje god da dođe, kuda god da krene barem zna da ga je nekada neko volio... Volimo ga još uvijek i ako ne uspije naći svoju sreću negdje drugdje ovo malo što mu mi možemo ponuditi uvijek će ga čekati....
Ako mislite da bi Milky mogao biti pas baš za vas, i spremni ste mu pružiti sretan dom, puno pažnje i ljubavi, i dobru njegu i brigu do kraja njegovog života, prijavite se!
www.dogstrust.ba/fostering
